Blog

Mijenjati svijet paralelno sa zakonima i standardima

UVOD: Ovom prilikom smo razgovarali sa Zagorkom Pavićević, ženom sa bogatim radnim iskustvom i položenim pravosudnim ispitom.

ZAPOSLIOSI: Možete li nam reći nešto više o sebi, svom djetinjstvu i samom procesu obrazovanja?

ZAGORKA: Ja sam Zagorka Pavićević rođena sam 29.03.1967. godine u Podgorici, tadašnjem Titogradu. Djetinjstvo sam provela u Opštini Danilovgrad, tačnije u jednom malom mjestu Bijelopavlići. To je bilo djetinjstvo kao svako drugo i danas kad se vratim u taj period mogu slobodno da kažem da sam imala srećno djetinjstvo, da nisam osjećala nikakve probleme. Prvi moj problem bio je polazak u školu. Zašto polazak u školu? Zato što je to tada bilo mnogo drugačije nego danas. Ja sam tada bila uključena u specijalno obrazovanje tadašnji Zavod za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece I omladine u Podgorici, i tamo sam pošla sa šest godina. Bez obzira što udaljenost između Podgorice i Danilovgrada nije bila velika, morala sam da živim u internatu i uz posebne dozvole mogla sam da idem kući samo vikendom, i to je trajalo sve do završetka trećeg razreda osnovne škole. U Zavodu sam završila osnovnu i srednju školu. Bilo je mnogo lijepih trenutaka i druženja, jer su se tada u Zavodu školovali učenici sa prostora cijele Jugoslavije. Po završetku srednje škole upisujem Pravni fakultet u Podgorici. Za mene je to bio najljepši period u životu, iako je tada studiranje bilo mnogo drugačije. Ispiti su se polagali u cjelini na kraju svakog semestra, išli smo stalno na predavanja i radili seminarske radove. Tada nije postojala literatura na brajevom pismu i audio formatu, već su mi potrebnu materiju za pripremanje ispita snimale kolege. Prije samog ispita profesori nijesu znali da imam oštećenje vida, i da ću ispit polagati na drugačiji način. Sa žaljenjem treba govoriti o tim vremenima, jer su tada ljudi bili mnogo povezaniji i druželjubljiviji. Kao primjer o čemu sam vam sad pričala navešću vam jedno svoje iskustvo. Moja kolegenica koja je živjela u drugom gradu je došla kod mene u Podgorici i jedanaest sati sa prekidima posvetila se čitajući literature iz Rimskog prava i na taj način mi olakšala spremanje ispita.

ZAPOSLIOSI: Koji je bio Vaš prvi radni angažman i kakva iskustva nosite iz tog perioda?

ZAGORKA: Prvi radni angažman tj. pripravnički staž, započela sam u junu 1994. godine u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Za godinu dana koliko sam provela na tom radnom mjestu, nijesam imala nikakvih neprijatnosti i iz tog perioda nosim zaista pozitivna iskustva. Neizmjernu podršku i pomoć sam imala od svih kolega, kako od pozornika na ulici tako i od kolega koji rade u kancelariji. Pored svih pomagala koja tada nijesu postojala, ja sam se veoma uspješno usavršila I naučila mnogo toga. Ja obično volim da kažem nije stvar u onima koji pružaju pomoć, već u onima koji donose odluke.

ZAPOSLIOSI: Koji su bili Vaši sledeći radni angažmani?

ZAGORKA: Moje sledeće radno iskustvo radije ne bih pominjala. To je bilo u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore. Imala sam godinu i po dana radnog iskustva, bez ijednog radnog dana, to je bilo takozvano fiktivno zapošljavanje. To je bio neki njihov način, jer su oni smatrali da ja nijesam sposobna da samostalno obavljam svoj posao. Posle toga mogu reći da sam napravila jednu od najvećih grešaka u svom životu, jer sam pisala tadašnjem predsjedniku Vlade koji me je primio na razgovor. Smatrao je da je prosto nemoguce da za jednog studenta generacije nema mjesta na našem tržištu rada i da će nastojati da riješi taj problem. On je taj predmet proslijedio pomoćniku ministra rada i socijalnog staranja gospodinu Kovačeviću, koji je došao na ideju, a samo ne znam kako, da me zaposli kao pravnika za Nevladine organizacije. Tada je to bilo Udruženje paraplegičara, Udruženje za cerebralnu paralizu i Udruženje za bolesti i zavisnosti. Da to nije žalosno, bilo bi smiješno, jer zamislite tog apsurda da vas Vlada šalje da radite u NVO sektoru i kad su vidjeli da je to više nego glupo, prebacili su me u Zavod za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine gdje sam u početku radila u vaspitnom radu, a kasnije kao profesor pravne grupe predmeta što radim i dan danas.
Moram reći i ovo, da ni za jednog pravnika, niti ekonomistu po mom mišljenju nije inspirativno da radi u prosvjeti. A zašto? Zato što se školski programi mnogo sporije mijenjaju od zakona, i to nije samo moje mišljenje, već i kolega koje rade u redovnom sistemu obrazovanja.

ZAPOSLIOSI: Da li ste bili politički angažovani?

ZAGORKA: Jesam, bila sam u Pozitivnoj Crnoj Gori, angažovana u opštinskom i glavnom odboru. U vrijeme formiranja takozvane Vlade izbornog povjerenja, radila sam kao savjetnica za pravna pitanja kod tadašnje potpredsjednice Vlade Azre Jasavić. To je bio za mene jedan lijep period, radila sam sa puno mladih ljudi iz struke na zakonima i prijedlozima koje je davala Pozitivna Crna Gora. Takođe smo realizovali jedan kvalitetan program. U pitanju je besplatna pravna pomoć koju smo pružali građanima dva puta nedjeljno i njihova pitanja upućivali nadležnim državnim organima preko poslaničkog kluba.

ZAPOSLIOSI: Da li je na mjestima na kojima ste radili bilo diskriminacije od strane kako kolega, tako i poslodavaca?

ZAGORKA: Tamo gdje se diskriminacija očekivala, nije je bilo, dok tamo gdje se nije očekivala, znatno je bila prisutna. Iskustvo iz Zavoda za zapošljavanje se može smatrati kao jedan vid diskriminacije, a kada govorimo o neposrednoj diskriminaciji mogu reći da je nije bilo. Kada sam počela da radim u Vladi Crne Gore, prva dva dana kolege su me gledale sa čuđenjem i sa jednom vrstom rezerve, ali nakon trećeg-četvrtog dana sve kolege su bile voljne da mi pruže bilo koju vrstu pomoći i podrške.

ZAPOSLIOSI: Kakvo je Vaše mišljenje o položaju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori kada je zapošljavanje u pitanju?

ZAGORKA: Položaj osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori se formalno popravio. Mi imamo ocjene da imamo najbolje zakone u regionu, ali problem je u tome što mi to nažalost ne primjenjujemo. U periodu kada sam učila i studirala bilo je mnogo više zaposlenih, pogotovo kada pričamo o osobama oštećenog vida nego što je to slučaj danas, posebno u javnom sektoru. Postavlja se pitanje što je to tako kada imamo sve zakone? Zato što ja imam utisak da se stalno igramo "gluvih telefona". Često vi čujete da su nevladine organizacije najčešći poslodavci osoba sa invaliditetom, to jeste tačno, ali nevladine organizacije zapošljavaju onoliko ljudi koliko im zapravo i treba. Postavlja se pitanje, zašto privatni poslodavci nezapošljavaju osobe sa invaliditetom, već plaćaju penale? Po mom mišljenju, to nije osnovni problem, zato što je zakonom definisano da su poslodavci koji zapošljavaju osobe sa invaliditetom i državni organi. Oni to neće da rade, imaju li opravdanje za to? Nemaju. Da li će zaštitnik ljudskih prava i sloboda reagovati kada mu se neko obrati za diskriminaciju zbog nezapošljavanja osoba sa invaliditetom? Neće. Da li ćete dobiti odgovor od ministarstva kada ih pitate da li poštuju zakon? Nećete. Dobićete nešto što je paradoksalno umjesto odgovora, zato što nijesu ispunili kvotni sistem i baš zbog toga dolazi do velikog broja fiktivnog zapošljavanja.

ZAPOSLIOSI: Šta poručujete mladim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori?

ZAGORKA: Da rade na sebi i svom obrazovanju, ali da to rade zbog sebe, a ne zbog drugih, da budu uporni i da idu preko granice, jer će tamo neko cijeniti njihov rad. Ovdje stvari moraju korijenito da se mijenjaju, a to je jako teško. Možemo mi da mijenjamo zakone, možemo mi da uklonimo arhitektonske barijere, ali nijesmo ništa uradili dok ne promjenimo našu svijest, a to je najteže promjeniti.smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi

Prilozi