Blog

INVALIDITET NIJE U NAMA, VEĆ U NEPRILAGOĐENOM OKRUŽENJU

Vera Bošković, predsjednica Udruženja mladih sa invaliditetom "InfoPart", zaposlena u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske. Po struci je diplomirani pravnik. Iza sebe ima veoma bogato radno iskustvo, od urednice emisije na radiju do lica zaduženog za odnose s javnošću MUP-a. Dugogodišnji je aktivista za ljudska prava, posebno prava lica sa invaliditetom.

Zaposliosi: Možete li nam nešto reći o sebi, svom djetinjstvu i samom procesu obrazovanja?

Vera: Odrasla sam u porodici u kojoj su oboje roditelja visokoobrazovani ljudi, a moje djetinjstvo nije se mnogo razlikovalo od djetinjstva mojih vršnjaka, koji su odrastali krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Doboju, malom gradu u središtu BiH.
Uprkos nedostatku vida, išla sam u obdanište, u kojem, kako to obično biva, jedan broj djece staju u zaštitu različitih i možda manje spretnih, a ona druga djeca zbog toga ih zadirkuju i ne prihvataju. Osjećala sam se dijelom kolektiva, a i vaspitačice su me tako tretirale.
Djeca u vrtiću i u komšiluku su se navikla na mene, prihvatala sasvim prirodno to što ne vidim. Poslije završene osnovne škole u specijalnim školama u Podgorici, Zemunu i Derventi (svuda po malo) i po povratku u dobojsku gimnaziju, tek tad sam osjetila svoju različitost kao teret i da postoji praznina i nepoznavanje prouzrokovano time što se djeca u osnovnim školama nisu imala priliku upoznati sa osobama sa invaliditetom i prirodno rasti sa poznavanjem našeg funkcionisanja.
Poslije se, u periodu fakulteta, kada smo svi već malo zreliji, kontakti mnogo lakše uspostavljaju. Naravno, najprije zavisi od toga koliko sami sebe smatramo drugačijima i koliko od drugih tražimo da imaju u vidu našu različitost kada nam prilaze.
Fakultet me je naučio da budem otvorenija i tražim jasno i glasno šta mi treba, te da je neophodno da se sama za sebe pobrinem u mnogim situacijama, kada ni porodica, ni sistem više ne stoje iza osobe sa invaliditetom.

Zaposliosi: Koji je bio Vaš prvi radni angažman i koji su bili Vaši sledeći radni angažmani?

Vera: Odmah po završetku Pravnog fakulteta u Banjaluci, zaposlila sam se na Radiju Balkan kao novinarka, koji funkcioniše u okviru Omladinskog komunikativnog centra, tj. Nevladine organizacije. Pred kraj fakulteta sam krenula na obuku za radio novinara i voditelja koju je radio sprovodio sa osobama sa invaliditetom, te među nas deset izabrao dvoje koje je zaposlio na pola radnog vremena. Tamo sam radila nešto više od dvije godine, a posebno sam ponosna na autorsku emisiju o književnosti, koju sam uređivala tri godine, jer sam i poslije završetka radnog odnosa ostala da radim na ovoj emisiji.
Radio mi je dao fantastično iskustvo da se oslobodim treme i različitih stega i naučim da iznosim svoje mišljenje i da osjetim kako funkcioniše radni kolektiv.
Novinarski posao je težak za osobu oštećenog vida, zato što ima mnogo terenskog rada i kretanja i u današnje vrijeme, kad je asistencija oskudna (u Republici Srpskoj ne postoji asistencija u radu), teško je ispunjavati zahtjeve ovog posla bez pomoći kolega, a duplanje ljudi na terenu nije prihvatljivo za poslodavca.
Potom sam, takođe, u nevladinom sektoru, u udruženju za pružanje besplatne pravne pomoći, odradila godinu dana pripravničkog staža. To je bilo idealno radno mjesto prema mom senzibilitetu i potrebama kao osobe sa invaliditetom, jer sam dobijala zadatke i rokove u kojima treba da ih riješim bez obzira da li ću to raditi u kancelariji ili od kuće i u koje ću vrijeme raditi.
Potom sam jedan period bila nezaposlena, ali sam mnogo radila u nevladinom sektoru, uglavnom na pitanjima mladih i žena sa invaliditetom sa aspekta ljudskih prava, mnogo putovala, edukovala se za pružanje pravne pomoći u oblasti zaštite od diskriminacije, sarađivala sa mnogo organizacija u zemlji i inostranstvu. U tom periodu ojačali smo Udruženje omladine sa invaliditetom „Infopart“ i proveli desetak manjih projekata.
Od aprila 2015. godine radim u odnosima sa javnošću Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Zaposliosi: Radite i u NVO sektoru i u državnoj instituciji, možete li napraviti paralelu između ova dva resora?

Vera: Gotovo da se paralela i ne može napraviti, već se više može govoriti o razlikama u radu među ovim sektorima.
Najprije, u nevladinom sektoru, ma kako da postoji hijerarhija i politika rada, ipak pojedinac ima mnogo više prostora da iskaže svoje afinitete i da radi na onim pitanjima za koje smatra da je najrelevantniji. Takođe, u nevladinom sektoru politika rada organizacije mnogo je više podložna promjenama i mnogo više ima smisla strateški planirati rad organizacije, pa čak i rad po pojedinim pitanjima kojima se bavi organizacija.
S druge strane, radeći za manje organizacije, uvidjela sam da nema stroge podjele poslova, tj. da u profesionalnom angažmanu u NVO čovjek postaje pomalo projekt menadžer, pomalo finansista, administrativac, ekonomista, organizator događaja, portparol, istraživač, prezentator...
Dok si mlad, to ti prija. Kasnije shvatiš da se ni za šta nisi specijalizovao, da nisi postao stručnjak ni u jednoj oblasti...
S druge strane, pristup rješavanja problema u NVO je baziran na pokušajima svih varijanti i korišćenje svih resursa koji su na raspolaganju, i stalno umrežavanje. U javnom sektoru postoje procedure i utvrđene hijerarhije i često je ta forma važnija od suštine.
U NVO nekako više dolaze do izražaja pojedinačni kvaliteti, u javnom sektoru pojedinačan rad nije toliko vrijednovan, pa čovjek ponekad dolazi u situaciju da gubi motivaciju za rad.
Postavlja se logično pitanje zašto prelazimo iz nevladinog u javni sektor? Smatram da je osnovni razlog ljudska potreba za sigurnošću i izvjesnošću posla i zarade.

Zaposliosi: Kako ste prihvaćeni na radnim mjestima na kojima ste radili od strane kolega i poslodavaca?

Vera: Prihvatanje okruženja uvijek se kretalo od nepoznavanja ljudi u bilo čemu o osobama sa invaliditetom, naših mogućnosti, nepoznavanje kako se postaviti, da li je potrebna i u kojoj mjeri pomoć, na koji način govoriti o invaliditetu pred samom osobom sa invaliditetom...
Poslije toga slijedi faza u kojoj učimo jedni od drugih. Događalo mi se da postoje ljudi koji su izuzetno zainteresovani na koji način ja radim neke stvari, pa čak i one najintimnije, do nezainteresovanosti, tj. ne traženja objašnjenja pri čemu sam uvijek imala utisak da ta osoba smatra da možemo manje nego što stvarno možemo, ali i ne želi da zna više od toga. Možda se i zapitaju šta ja radim, i kako, na svom radnom mjestu, ali ne traže objašnjenje.
Napomenuću i ovdje da stav okruženja u velikoj mjeri zavisi od našeg stava. Zato sam uvijek nastojala da ljude opustim za sva pitanja i da ih relaksiram da ne razmišljaju mnogo kako se izražavati i kako mi pristupiti u različitim situacijama.
Već u djetinjstvu može da se prepozna u kakvom okruženju djeca rastu, da li se već u porodici uče prihvatanju različitosti. Uvijek se obradujem djeci koja priđu osobi u kolicima i kažu: "šta tebe briga, ti ne moraš da zamaraš noge..."
Ili kad sam djeci pokazivala hodanje sa bijelim štapom, da oni kažu kako je to "mačiji kašalj". Ali s djecom se ne radi dalje, pa dobijamo državne službenike, ljekare, profesore i druge visokoobrazovane ljude prepune predrasuda, strahova, nepoznavanja i bez želje da se upuštaju i udubljuju u novo i nepoznato.

Zaposliosi: Da li ste iskoristili subvencije za opremanje radnog mjesta i asistenta u radu?

Vera: U ranijem periodu moji poslodavci su koristili subvencije Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanju invalida (kod nas se još uvijek koristi taj diskriminirajući termin „invalid“) u vidu prilagođavanja radnog mjesta (tj. nabavke računarske opreme) i povrata doprinosa na platu.
Kako već napomenuh, u RS ne postoji mogućnost korišćenja asistenta u radu. Samo je prvobitno zakonsko rješenje predvidjelo asistente, ali od 2010. godine osobe sa invaliditetom ne uspijevaju da ovo pravo vrate u zakonska rješenja.

Zaposliosi: Kakvo je Vaše mišljenje kada je zapošljavanje mladih osoba sa invaliditetom u pitanju?

Vera: Sa zapošljavanjem osoba sa invaliditetom ide teško. Upravo sam bila dio projektnog tima koji se bavio ovom problematikom u RS. Još uvijek sumiramo rezultate, ali mogla bih da navedem nekoliko osnovnih razloga zašto je to tako.
- Najprije bismo mogli govoriti o neadekvatnom obrazovanju osoba sa invaliditetom; mnogo srednjih škola koje danas nemaju praktičnog značaja i završenih fakulteta društvenih nauka, koji se teško zapošljavaju zato što je veliki suficit ovakvih zanimanja;
- Neinformisanost poslodavaca o tome šta mladi sa invaliditetom znaju i mogu; o subvencijama za njihovo zapošljavanje, predrasude da će ovi radnici biti sa manjim učinkom i više na bolovanju;
- Nedovoljan rad Zavoda za zapošljavanje na promociji potencijala osoba sa invaliditetom na tržištu rada, nepoznavanje informacija koje bi bilo značajno da daju osobama sa invaliditetom koje se nalaze na evidencijama nezaposlenih, poput onih krucijalnih da je potrebno da osobe sa invaliditetom odu na procjenu radne sposobnosti i tjelesnog oštećenja kako bi adekvatno bile tretirane u sistemu zapošljavanja, nepružanje podrške za prekvalifikaciju, nepostojanja pravog posredovanja u zapošljavanju, tj. stvaranja prilika za susrete OSI i poslodavaca,
- Sistem socijalne zaštite koji uopšte ne upućuje OSI da postoji mogućnost rješavanja životnih pitanja kroz ostvarivanje prava na rad i korišćenje prava iz radnog odnosa.
- Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida stavio se u ulogu distributera sredstava iz poreza koji su namjenjeni podršci zapošljavanju OSI i poslodavaca, bez ikakve uloge promocije rada i zapošljavanju osoba sa invaliditetom i bez uzimanja uloge podrške ovoj kategoriji.
- Naposlijetku, udruženja osoba sa invaliditetom orjentišu se najprije na ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, a mladi sa invaliditetom sa njihovim potrebama nisu u prioritetima prilikom zagovaranja prava OSI u RS.

Zaposliosi: Koja je Vaša poruka mladim osobama sa invaliditetom?

Vera: Lako ćemo, uslovno rečeno, sa onim mladim ljudima do kojih stižu naše poruke, tj. onih koji se informišu i koji se uključuju. Njima poruke i ne treba slati, oni su već na dobrom putu.
Briga sistema bi trebalo da se usmjeri na one koji su i nama u udruženjima OSI nevidljivi.
Ipak poruka onima koji će čitati ovaj tekst ide u smjeru da je neophodno da se mladi sa invaliditetom uključuju u što više aktivnosti po svojim afinitetima, da se kreću tamo gdje se kreću svi drugi mladi, da apeluju, zagovaraju, galame, ako je potrebno, o svemu što je ljudsko pravo, ako treba i o onome da nemaju gdje da popiju kafu, jer je okruženje nepristupačno.
Da biraju zanimanja koja mogu da obavljaju što samostalnije i da se ne smatraju „problematičnima“ ukoliko nešto zbog svog invaliditeta ne mogu, jer invaliditet se često nalazi u neprilagođenom okruženju, a ne u nama.
I da, najvažnije je znati da ćemo najviše uraditi za populaciju osoba sa invaliditetom i podizanju svijesti o našim potencijalima i sposobnostima ukoliko živimo svoje živote, onako uobičajeno i prirodne kako ih drugi žive, tj. ako slijedimo svoje potrebe, želje, rješavamo probleme i poteškoće na onim istim mjestima kao i drugi ljudi.

smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi

Prilozi

18107714_403.jpg

Portal nudi informacije koje su od značaja za zapošljavanje osoba sa različitim vrstama invaliditeta. Kao organizacija, koja se primarno bavi osobama oštećenog vida, nismo željeli da portal bude posvećen samo gore pomenutima, već svim osobama sa invaliditetom u Crnoj Gori.prodaja stanova pik smrtovnice avaz blumen horoskop kalkulator online knjige cvijece vicevi

Prijatelji portala