Blog

KOMPETENCIJE OSI, UZ ISTRAJNOST I VJERU U SOPSTVENE SNAGE

Danijela Nenadović je rođena 1975. godine u Podgorici gdje i danas živi. Osnovnu školu je pohađala u OŠ „Milorad Musa Burzan“, srednjoškolsko obrazovanje stekla u Srednjoj ekonomskoj školi „Mirko Vešović“, a diplomirala na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, smjer nastavnik predškolskog vaspitanja. Za sebe kaže da je veoma uporna i istrajna, i da je kroz svoj put ka zapošljavanju prošla kroz mnoge izazove.
„Nakon završenih studija sam, kao i većina mladih bila u potrazi za poslom. Ali kako mi se nije ukazala prilika da odmah nađem posao, radila sam privatno, tačnije čuvala malu djecu. I to takozvano iskustvo mi je mnogo značilo, jer sam ustvari učila kako djeca funkcionišu, koje su njihove potrebe kako im pristupiti na najbolji način.
Nakon toga, duži vremenski period sam radila kao vaspitačica u jednom privatnom vrtiću. Uporedo sa tim, tražila sam posao u državnoj firmi, smatrajući da će mi tamo biti mnogo lakše.
Pripravnički staž sam odradila 2009. godine u vrtiću na Koniku. Moram istaći da sam posebno zahvalna direktorici vrtića Nataši Tomović koja mi je pružila šansu da odradim pripravnički, koja je prepoznala moju želju za radom i usavršavanjem, i koja je vjerovala u moje sposobnosti.“
Nakon pripravničkog, uslijedile su mjere profesionalne rehabilitacije, za koje Danijela kaže da su joj bile odskočna daska:
„Mogu slobodno da kažem da su mjere profesionalne rehabilitacije koje sam prošla u Centru za profesionalnu rehabilitaciju ZOPT uz faktor sreće bile presudne za moj sledeći radni angažman.
Sama procedura sprovođenja mjera je trajala nekih godinu dana. Sa mnom i sa ostalim polaznicima su radili stručnjaci koji su bili maksimalno posvećeni. Zaposleni u Zoptu su zajedno sa mnom kao i sa ostalim polaznicima išli od poslodavca do poslodavca u potrazi za odgovarajućim radnim mjestom za nas. U mom slučaju smo to zajednički odradili veoma efikasno. Većina polaznika iz moje grupe je posredstvom Zopta našla posao.
U vrtiću „Đina Vrbica“ sam se zaposlila 2015. Godine, gdje i danas radim. Trudim se da svoje radne zadatke odradim na najbolji mogući način i da opravdam šansu koju sam dobila. Radno mjesto nisam prilagođavala posredstvom mjera, jer smatram da to moji radni zadaci ne zahtijevaju.“
Na pitanje kako je prihvaćena od strane kolega, Danijela ima samo riječi hvale:
„Sa kolegama imam i više nego dobru komunikaciju. Iako sam veoma komunikativna, gledam da se fokusiram na rad sa djecom i njihove potrebe. Kolege se trude maksimalno da mi pomognu, i izađu u susret kad god to od njih zatražim. U početku je bilo pitanja šta se desilo, koji je tvoj invaliditet, ali nije bilo nikakve diskriminacije i neprijatnih situacija.“
Za djecu kaže da se desi da je pitaju o invaliditetu, ali da to nije zlonamjerno:
„Djeca su veoma iskrena bića koja za sve iskazuju svoje mišljenje i pitaju bez ikakve zadrške. Dešavalo se da me pitaju zašto manje koristim desnu stranu, ali se to završi na tome.“
Kao razlog za nezapošljavanje osoba sa invaliditetom navodi nedovoljno razvijenu svijest poslodavaca i društva o mogućnosti osoba sa invaliditetom:
„Kroz svoj put ka pronalaženju posla nailazila sam na različite poslodavce. Većina odgovora na moje pitanje da li sam dobila posao bio je ne, jer mi mislimo da vi to nećete moći da radite. Iz tih situacija sam ustvari zaključila da poslodavci ne sagledavaju kompetencije osobe sa invaliditetom nego sami invaliditet. I upravo zbog toga smatram da bi trebalo najviše poraditi na svijesti poslodavaca o zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Smatram da osobe sa invaliditetom moraju biti uporne u potrazi za poslom, biti uvjereni u svoje znanje i sposobnosti, i proći mjere profesionalne rehabilitacije koje će im u mnogome pomoći u potrazi za poslom.“
smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi

Prilozi