Blog

MOZAIK BOJA I EMOCIJA SJEDINJEN S VELIKIM BROJEM MOGUĆNOSTI

Biljana Nedić ima 31 godinu. Po zanimanju je diplomirani novinar. Nije zaposlena u struci, ali za sebe kaže da je aktivna na tom polju, pa tako ima svoj blog (happybe.net), i novinar je na portalu „eTrafika“. Zaposlena je u tvornici obuće “Bema“, gdje radi na administrativnim poslovima već devet godina. Sa njom smo razgovarali o obrazovanju, različitim iskustvima prilikom zapošljavanja i mnogim drugim aktivnostima kojima se bavi u slobodno vrijeme.

„Proces obrazovanja je bio prilično težak. Uglavnom se sve svodilo na to gdje mi je pristupačno, a ne gdje ja želim da idem u školu. Dio osnovnog obrazovanja sam završila u jednom selu ispod Vlašića, gdje sam do petog razreda i živjela. Kako u toj školi nije bilo daljeg obrazovanja svi smo išli u druge škole. Ja sam morala školovanje da nastavim u Rehabilitacionom centru, gdje su bila područna odjeljenja Osnovne škole „Borisav Stanković“ u Banja Luci. Tada je inkluzija bila „strana riječ“. Nakon toga, ponovo specijalizovana ustanova, ovoga puta u drugoj državi, pa sam tako srednju pravnu, završila u Podgorici u Crnoj Gori. Po povratku, sam imala mnogo želja, snova i vizija, ipak Pravni fakultet je jedini bio pristupačan za ljude u kolicima i tako sam završila na tom studijskom programu."

Nedugo nakon toga, Biljana se zaposlila u jednoj organizaciji, u kojoj se zadržala godinu dana. Napustila je studije Prava, jer kako kaže, nije željela da postane nešto što nije njen izbor i da radi posao koji ne voli.

„Zaposlila sam se u tvornici, počela trenirati košarku i čekala uslove koji će mi odgovarati. Dala sam sebi vremena da razmislim šta i gdje želim da studiram. Novinarstvo je došlo slučajno i nisam pogriješila. Pronalazim se u toj priči i nikada pisanje ne smatram poslom, već ventilom. Uživam u cijelom procesu, od odabira teme, pronalaženja sagovornika i samom razgovoru sa njima, pisanju članaka, objavljivanju i reakcijama čitalaca. Svaki članak je novo uzbuđenje koje nikada ne može dosaditi."

Kako kaže, svaki posao koji je radila bio je novi izazov. Imala je sreću što su poslovi bili dosta različiti pa je tako mnogo naučila i proširila krug poznanika i prijatelja.

„U nevladinoj organizaciji sam radila kao podrška ljudima koji, zbog različitih okolnosti, sjednu u kolica. Učila sam ih samostalnom životu, jer je to potpuno drugačija perspektiva, sve je isto, a opet ništa nije isto. Tada sam imala svega 18 godina i mislim da sam mnogo toga naučila prvenstveno, o sebi. Rezultati koje smo postizali davali su toliko energije i dobrih osjećaja da je prosto mijenjalo tok mog života. Zatim tvornica obuće u kojoj sam jedan kraći period radila i u samoj proizvodnji. Taj cijeli proces nastajanja nečega je fascinantan. Kroz koliko ruku prođe sav taj materijal da bi se dobio jedan par obuće. Ogromna hala u kojoj radi preko 1000 radnika. Ja jedina dolazim u kolicima i zbog mene se cijeli prostor prilagođava za nesmetano kretanje. Onda razmišljam koliki je to uticaj na rušenje tih barijera. Za svih devet godina ni jednu ružnu situaciju nisam imala. Nisam je ni ja sama dozvolila, ali to je prokrčen put drugima. Novinarstvo je isto tako nevjerovatno u toj istoj borbi poboljšanja položaja OSI. Ponekad se čovjek demorališe kada vidi neprikladan naslov poput „iako je u kolicima“ ili „vezan, prikovan, za kolica“, ali shvatiš da će toga uvijek biti, a da je sa druge strane odlično kada predstaviš potpuno drugačiji pristup i podstakneš da i drugi tako pišu. Sa druge strane, kreneš drugačije misliti o riječima, njihovoj upotrebi, slaganju, težini. Meni je blog omogućio tako lijepe momente. Ljudi se svakodnevno javljaju govoreći kako ih moje priče inspirišu i podstiču, a mnoge od njih srećem putujući, namjerno ili slučajno. Tako da svaki posao ima svoje draži, od svega se može naučiti, sve ima smisao i sve je na kraju lijepo ako znate gledati vedrim očima."

Košarka, slikanje i muzika su hobiji koji ispunjavaju njeno slobodno vrijeme.

„Na vrhu ljestvice je svakako košarka, i mislim da je to jedna od boljih odluka u mom životu. Zahvaljujući sportu, mnogo sam putovala, upoznavala razne ljude, kulture, sticala iskustva koja su mi kroz život dosta pomogla. Ponekad vam ljudi informacijom u pravo vrijeme mogu život promijeniti. Parket za košarku mi je mnogo vremena uzeo, odrekla sam se nekih bitnih stvari, ali vrijedi svaki sekund proveden na terenu i zarad terena i sporta uopšte. Tu je slikarstvo. Neki potpuno drugi svijet u koji zakoračim kada inspiracija zakuca, pa se nas dvije uz kafu uputimo u nove avanture. Staklo (na kojem slikam) je veoma zahtjevno i nepredvidivo. Boje su malo gušće od vode, pa bježe po staklu i nekako kao da radimo zajedno. Ja prosipam emocije bojama, a staklo i način razlivanja boja diktiraju oblik. Slikanje me relaksira, budi maštu i daje neki opet drugačiji osjećaj stvaranja, slično osjećaju koji imam kada pišem. Tu je i muzika. Bavila sam se pjevanjem, jedan period. Sada sam to malo zapostavila, ali sam uvijek žudila za scenom. Još u doba školovanja sam učestvovala na svim priredbama, manifestacijama i sl. Nisam muzički obrazovana, pjevam po osjećaju I neki kažu da to ne zvuči loše.“

Što se diskriminacije tiče, Biljana smatra da u tom slučaju treba u potpunosti isključiti predrasude prema sebi i time nedozvoliti prisustvo same diskriminacije.

„Ima je, ali mene ne dotiče, ja to prosto smatram nekim znakom da sam na lošem putu. Ako me odbije neko, nije vrijedan mog ostajanja. Ne radi se tu samo o invaliditetu, otvoreni ljudi ne mogu imati predrasudu, samo neznanje i zbog njega se može desiti da nešto pogrešno kažu, urade ili ne urade, ali to se ispravi. Oni koji su u drugoj grupi, tj. oni koji u svemu samo vide loše i negativno takvi imaju potrebu da sve kritikuju i smatraju neprihvatljivim sve što nije u skladu sa njima, takve treba zaobići jer ni sami sebi ne mogu pomoći niti smatraju da im treba pomoć. Mislim da je više stvar nas samih kako će sve oko nas da se dešava. Ja nemam predrasudu prema sebi i to mi je sasvim dovoljno da normalno živim i funkcionišem. Nije sve idealno, ali nađite mi čovjeka kod kojeg jeste.“
Takođe, ističe da nije zadovoljna položajem osoba sa invaliditetom u svojoj zemlji.
Situacija se mijenja i popravlja, ali nedovoljno. Ono što mi najviše smeta je što se neke stvari rade zbog ispunjavanja nekih formalnosti, propisa i sl, a ništa od toga nije funkcionalno. Pa tako dobijemo zgradu koja ima rampu na ulazu, ali nema lifta za spratove, ili imamo kaskadersku rampu na kojoj se i kaskaderi zapitaju da li da je koriste. Zakoni realno nisu toliko loši, ali se ne sprovode. Pa se desi da se uglavnom ne sankcionišu oni koji parkiraju na mjesta rezervisana za OSI ili ta mjesta ne postoje, nema ih dovoljno ili nisu propisno obilježena. Najviše me zaboli kada se grade novi objekti i ne urade se onako kako je propisano, po standardima koje je neko napravio da koristi svima.“

Za kraj razgovora, pitali smo Biljanu šta bi poručila mladim osobama sa invaliditetom koje traže posao:

„Poručujem im da vjeruju u svoj kvalitet, da rade na sebi, ponekad prihvate kompromis, jer generalno stanje u našoj zemlji nije pogodno nikome, pa tako ni nama, ali da ih to ne obeshrabruje. Bitno je raditi, ne tapkati u mjestu, jer prilike vrebaju svuda. Ponekad treba malo bolje otvoriti oči, preuzeti sam inicijativu, volontirati... iz svega se nešto nauči. Ja vjerujem da kvalitet uvijek bude viđen i nagrađen.“smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi

Prilozi