Blog

Različitim iskustvima do zajedničkog cilja

U okviru projekta United we play, koji sprovodi YMCA Parthenope ONLUS iz Italije u partnerstvu sa organizacijama iz šest država, Albanije, Bugarske, Grčke, Crne Gore, Srbije, Turske, održana je aktivnost razmjene mladih u Fragneto Monforteu, Beneventu u Italiji od 3-14.decembra. Ispred partnera Saveza slijepih Crne Gore, ovoj aktivnosti doprinos su dali Katarina Bigović, Anđela Dragović, Bojana Otašević, Jovana Bigović i Maja Stajović.

Anđela Dragović, zaposlena u Savezu slijepih Crne Gore ističe da ju je veoma obradovao koncept ovog projekta, posebno uzimajući u obzir činjenicu da su izostale teorijske radionice, i da je akcenat stavljen na iskazivanju talenata, potencijala, i upoznavanju sebe i drugih kako fizički, tako i karakterno.
„Poseban segment koji bih izdvojila, a koji se odnosi na ovaj projekat, jesu tzv. art workshops, tačnije segment koji se odnosio na muziku. To su bile radionice na kojima smo mogli da iskažemo svoje pjevačko i instrumentalno umijeće, kao i mogućnost za kreiranjem novih kompozicija. Takođe, na umjetničkim radionicama sam ustvari uvidjela koliko možemo biti usredsređeni na sebe, svoje osjećaje i svoje tijelo, koliko to može uticati na koncentraciju i upoznavanje nas samih. Svakodnevni trenuci provedeni na razmjeni su mi pomogli da uvidim kako funkcionišu druge osobe sa oštećenim vidom; kako bez ikakvog kompleksa koriste bijeli štap i obavljaju svakodnevne aktivnosti. Takođe, i osobe bez oštećenja vida su imale priliku da uvide kako funkcionišu osobe oštećenog vida, u noći u tami, i da nauče, kako osim glasa mogu prepoznati osobu, kako se snalaziti za vrijeme obroka, prilikom kretanja i sl.
S obzirom na različite profile i interesovanja učesnika, razmijenili smo i iskustva po pitanju zapošljavanja koje nam mogu pomoći u kreiranju nekih novih ideja. U okviru projekta su realizovane i radionice o reciklaži, platformi i sound dizajnu, kao i radionica o brizi o domaćinstvu koja mi je bila najzanimljivija. Upravo na toj radionici sam naučila par trikova uz pomoć kojih mogu lakše obavljati pomenute aktivnosti.
Na interkulturnim večerima smo imali priliku da se pored degustacije nacionalnih jela, upoznamo i sa muzikom, kulturom i običajima država učesnica.
Takođe, posjetili smo Benevento i Napulj gdje smo obišli arheološki muzej u kome smo mi sa oštećenjem vida mogli da dodirnemo određene skulpture. Učešćem na ovom projektu naučila sam mnogo, i prije svega unaprijedila svoje znanje engleskog jezika.“

Luan Qsja, diplomirani fizioterapeut iz Elbasana (Albanija), je trenutno nezaposlen ali planira da otvori salon za masažu.
„Tokom studija za mene je knjige u audio formatu snimao prijatelj. Stoga poručujem da osobe oštećenog vida treba da se fokusiraju na svijet, da kroz život ne idu sa strahom. Sugerišem im da nađu zanimanje, posao koji ih ispunjava, i koji će moći da rade kako bi pomogli drugima.“

Dvadesetsedmogodišnji Ronald Luta, takođe dolazi iz Elbasana. Navodi da je u Albaniji teško doći do posla.
„Tokom studija analizirao sam socijalnu politiku u Albaniji. Trenutno radim u porodičnom biznisu, ali se nadam da ću uskoro naći posao u svojoj struci. Poručujem da osobe idu naprijed, da ne posustaju, sve je moguće. Život je lijep.“

Yannis Vitsos, ima 19 godina, živi u Atini, gdje je završio srednju školu, i počeo studije psihologije. - „Psihologiju sam upisao jer volim da pomažem ljudima, da ih saslušam i pomognem im da izgrade svoj život. Smatram da pored jednakosti i prava, treba da budemo svjesni i svojih obaveza. Nemojte samo tražiti, djelajte.“

Vera Vlaški, šesnaestogodišnjakinja iz Beograda, učenica je matematičke gimnazije. Drago joj je što se na ovom projektu druže osobe sa invaliditetom sa osobama bez invaliditeta.
„Pružena mi je šansa da učestvujem u mnogim aktivnostima kao što su kuvanje, pospremanje kuće, i igre su prilagođene svima. Razbijaju se predrasude koje su svuda prisutne, kao i to da osobe oštećenog vida ne mogu da se snađu. Savjetujem mlade da treba da se bave čime žele, jer uvijek postoji način da se nešto prilagodi, ako postoji volja i svijest u društvu. Mene su savjetovali da ne upišem matematičku gimnanziju. “

Omer Faruk Kayaima 22 godine i dolazi iz Ankare (Turska), radi u call centru u bolnici u Ankari. Upisao je psihologiju, ali je ubrzo napustio studije, jer finansijski nije mogao da izdrži finansiranje studija u drugom gradu.
„Po povratku u Ankaru, upisujem socijalni rad, koji još studiram. Smatram da u Turskoj nije lako naći posao zbog mnogih prepreka i barijera. Poručujem mladima da nikad ne odustaju, da budu snažni, jaki, i da se svakodnevno trude. Ključ uspjeha je obrazovanje. Snaga je u nama.“

Nino Dario Conte, učesnik iz Italije i prijatelj Đovanija, dvadesetdvogodišnjaka oštećenog vida koji se bavi muzikom i trenutno pohađa trening za obučavanje i zapošljavanje u javnoj upravi u gradiću blizu Napulja. Nino kaže da je pri samom susretu sa njim osjetio dozu tuge, i bilo mu je žao što je osoba oštećenog vida. „Nakon nekog vremena, počeo sam da mijenjam mišljenje. Smatram da Đovani ima veliku snagu iznutra, da su njegove muzičke sposobnosti velike, te da je kod njega posebno izražena doza satire i humora. Kao i do sada pomagaću i saslušaću osobe u svakom momentu.“

Svoje impresije o realizovanom projektu podijelila je i Nađa Toleva, učesnica iz Bugarske. „Ovih deset dana sam imala priliku da dodirnem živote osoba oštećenog vida, da provedem srećne dane sa iskrenim ljudima. Iako ne vide, ove osobe osjećaju svaki korak, pokret, njihovi osjećaji su zadivljujući. Igre sa zatvorenim očima su bila jedna vrsta simulacije koja je pomogla da se osjete osjećaji, duša, i u trenutku kad je trebalo da otvorimo oči, ja sam moje držala zatvorene, kako bih osjetila ritam muzike, toplotu, i dodir osobe koja je blizu mene.“

Giampaolo Vicere, jedan od trenera navodi da je body percussion jedna od alatki koja je vrlo dobra za ritam i muziku u grupi, i rad sa osobama koje nemaju mnogo iskustva. „To je nešto što dovodi do bolje atmosfere u grupi, timskog rada, sinhronizacije. Ove aktivnosti jačaju osjećaj, koncentraciju na sluh, što doprinosi da se shvate osobe oštećenog vida.“

Njegov imenjak, Iannale, imao je priliku da poslednja četiri dana bude sa grupom. Navodi da je ubrzo osjetio atmosferu, kroz rad na igrama za balans, položaj tijela. „Kao žongler u pauzama sam pokazivao svoje umijeće. Ronald mi je rekao, „Ja ne mogu da žongliram, ne vidim na daljinu.“ Nakon objašnjenja, i Ronald je mogao da žonglira. Oduševila me je spremnost, borba, ali i humor. Iznenađen sam i činjenicom da sam pri ulasku u kuhinju sreo Yanisa koji je prao sudove, nakon čega smo zajedno oprali i počistili u kuhinji. Ovaj kratki period koji sam proveo je bio pun iznenađenja i lijepih momenata. Nadam se da ću imati priliku da učestvujem u sličnim aktivnostima, i da ćemo svi biti i srećniji i bogatiji za nova iskustva.“

Da je rad tokom deset dana bio zaista ozbiljan, pokazuje događaj koji je održan desetog dana, u petak 13. decembra, u školi u Fragneto Monfortu za osnovce i srednjoškolce, tokom kojeg su mladi iz sedam zemalja kroz igru, glumu i pjevanje predstavili svoje zemlje.
Tokom jedanaest dana osobe oštećenog vida su imale priliku da preispitaju svoje mogućnosti samostalnog života, kao i da unaprijede svoje znanje iz raznih oblasti, ali i da razmijene mišljenje sa osobama koje nemaju oštećenje vida, kako bi zajednički doprinijeli što boljoj inkluziji, u smislu međusobnog razumijevanja.
smrtovnice
prodaja stanova
pik
smrtovnice avaz
blumen
horoskop
kalkulator online
knjige
cvijece
vicevi

Prilozi